Berači perja
Zulu je danas htio da jede. Ali lov nije bio tako uspješan. Rekli su mu da mora po hranu ići u prodavnici. I otišao je shvtivši da je to jedan veliki šator sa puno baklji koje ne griju i ne prže. Osim mrtvih životinja koje su stajale u hladnim kutijama, sličnim onima kada bijeli lovci uhvate tigra pa ga ubace unutra i odvezu, bilo je mnogo sitnih neobičnih stvari. Raznih ukrasa...Uzeo je jednu mrtvu pticu iz hladne kutije i pošao da izađe iz velikog šatora. Ali nisu mu dali tražili su neke papire, na kojima su nacrtane čudne osobe što se smiješe. On nije imao paire pa je skinuo ogrlicu u zamjenu za pticu. Ali oni rekli ne može.
- Moraš imati novac, a možda i Pika karticu, bankovnu karticu,...- govorili su mu pokazivajući kako to izgleda.
- Gdje to rasti - pita je Zulu.
Rekli su mu da najbolje rastu kod prodaje droge, ljudi, oružja, a dodali su i da baš dobro raste u foteljama ministarskih plantaža. Rekli su mu i da slučajno ne ide brati novac u preduzećima, jer ga tamo malo raste, a puno je berača. Zulu je primjetio da u ovaj svijet novac najviše beru oni koji su zli, puni vradžbina, oni koji ne vole svoja plemena, oni koji vole samo pare. Bilo mu je to čudno jer takvi u njegovoj zemlji uglavnom završe u kazanu.
Sjeća se kada je poglavica Matuana popio žuč trideset poglavica koje je pokorio, u nadi da će postati nadmoćan i uništiti one koji ne vole svoje pleme. Priča li su mu i da su predaci vjerovali da ukoliko se pojede obrva i sredina tijela neprijatelja koji ne vole svoje pleme, mogu netremice i neustrašivo gledati sve one koji ne vole svoje pleme. Vidio je Zulu da ovdje niko ne jede obrve.
Ipak je odlučio da taj dan ne ide brati pare, a i bojao se da ne razljuti duhove predaka. Svojim kopljem probo je dva goluba i ispekao ih na laganoj vatri. Dok je gledao vatru stalno se čudio kako ljudi ne jedu obrve onih koji beru mnogo para.
- Što čudan ova plemena -promrmljao je.
