Kad se Zulu probudio

Zulu je danas htio da jede. Ali lov nije bio tako uspješan. Rekli su mu da mora po hranu ići u prodavnici. I otišao je shvtivši da je to jedan veliki šator sa puno baklji koje ne griju i ne prže. Osim mrtvih životinja koje su stajale u hladnim kutijama, sličnim onima kada bijeli lovci uhvate tigra pa ga ubace unutra i odvezu, bilo je mnogo sitnih neobičnih stvari. Raznih ukrasa...Uzeo je jednu mrtvu pticu iz hladne kutije  i pošao da izađe iz velikog šatora. Ali nisu mu dali tražili su neke papire, na kojima su nacrtane čudne osobe što se smiješe. On nije imao paire pa je skinuo ogrlicu u zamjenu za pticu. Ali oni rekli ne može.
- Moraš imati novac, a možda i Pika karticu, bankovnu karticu,...- govorili su mu pokazivajući kako to izgleda.
- Gdje to rasti - pita je Zulu.
Rekli su mu da najbolje rastu kod prodaje droge, ljudi, oružja, a dodali su i da baš dobro raste u foteljama ministarskih plantaža. Rekli su mu i da slučajno ne ide brati novac u preduzećima, jer ga tamo malo raste, a puno je berača. Zulu je primjetio da u ovaj svijet novac najviše beru oni koji su zli, puni vradžbina, oni koji ne vole svoja plemena, oni koji vole samo pare. Bilo mu je to čudno jer takvi u njegovoj zemlji uglavnom završe u kazanu.
Sjeća se kada je poglavica Matuana popio žuč trideset poglavica koje je pokorio, u nadi da će postati nadmoćan i uništiti one koji ne vole svoje pleme. Priča li su mu i da su predaci vjerovali da ukoliko se pojede obrva i sredina tijela neprijatelja koji ne vole svoje pleme, mogu  netremice i neustrašivo gledati sve one koji ne vole svoje pleme. Vidio je Zulu da ovdje niko ne jede obrve.
Ipak je odlučio da taj dan ne ide brati pare, a i bojao se da ne razljuti duhove predaka. Svojim kopljem probo je dva goluba i ispekao ih na laganoj vatri. Dok je gledao vatru stalno se čudio  kako ljudi ne jedu obrve onih koji beru mnogo para.
- Što čudan ova plemena -promrmljao je.

Zulu je bio zbunjenj, preplašen, sam u čudnom selu, gdje od sivog  tama ništa vidjeti ne možeš, nema sunce...A hladno, brrrr... On vjeruje u boga stvoritelja svijeta Nkulunkulua. Ali on zna da taj bog ne dolazi u doticaj s ljudima i nema nikakve interese za njihov svakodnevni život. Zato on, mladi Zulu, svakodnevno komunicira s duhovima svojih predaka. Ali da bi  uspio, mora koristiti vradžbinu. I nije mu teško, toga u selu Sarajwo i livada Bosna, Herzegowina, ima mnogo. Zna on da su sve nesreće i neuspjesi rezultat crne magije, zlih vradžbina ili  uvrijeđenih duhova.
- Ništa se događati nekim prirodnim uzrokom - kaže Zulu sebi.
A rekli su mu da tu ima vračeva velikih, čudnih imena, iz raznih plemena ...Neki su mnogo moćni  Lepi Micha,  Lijepi Hare,  Zarobljeni  Chova,  neki Suljo, što ga podsjeća na jedan humor iz djetinjstva...
Pomolio se

Zulu je danas upoznao jednog čovjeka. Dugo ga je zagledao, jer je bio kao i svi drugi  - bijel kao poslije bijega ispred  čopora lavova.  Ali rekao mu je taj čovjek, na njegovo veliko čuđenje, da u plemenima gdje žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati nema lavova. Istina, dodao je čovjek da u plemenima ima hijena i lešinara. To je Zulua pozvalo na oprez. Jače je stegnuo svoje koplje. Ali ga je kopkalo jedno pitanje, i nije mogao odoliti da ne pita:
- Ako nema lavovi, kako majka i otac, onda mrtvo?
Čovjek, koji je rekao da se zove Suljo, a Zulu je to strašno podsjećalo na jedan humor iz djetnjstva, objasnio je:
- Naše roditelje ne jedu lavovi, već nacionalizam i fašizam.
Zulu nije mogao da zamisli kakve su to zvijeri. Nikada nije čuo za njih. Znao je da će morati još učiti, pa tek je došao. Ali bojeći se Nacionalizma i Fašizma pitao je kako da ih se čuva...
- Nevidljivi su, i kreću se od uha do uha, od mozga do mozga, i onda razaraju...
Tek tada Zulu uhvati strah.  

Mladi Zulu je zbunjen. Imao je porodičnu tragediju - lavovi su mu pojeli roditelje dok su spavali. On je u to vrijeme bio iza šatora od pruća i lišća, i obavljao nuždu. Malu. Ali Veliki vrač  nije taj  argument  shvatio na prihvatljiv način. Upro je štapom u njega i rekao da je taj Mladi Zulu - samo zlo. Veliki vrač je promrljao i bacio čini na njega.
Zulu je znao da njegov put nikada više neće voditi do sela, već samo u suprotnom smjeru.  Čak i mnogo dalje. Ni njegov  kroničar  nije mogao naslutiti da će se Zulu zahvaljujući činima Velikog vrača jedno jutro probuditi u Sarajevu, u jednom velikom selu gdje nema lavova, pa ni u zoološkom vrtu...  Kad se Zulu probudio u tom velikom selu, ništa više nije bilo isto...